O knjizi
“Izdaja Bosne” je roman Stjepana Ključića koji se bavi temom rata, izdaje i duhovne borbe u kontekstu rata u Bosni i Hercegovini. Ova knjiga istražuje kako ratni sukobi mogu oblikovati sudbine ljudi i njihovu unutarnju dilemu, kao i koliko duboko osjećaj izdaje može utjecati na osobnu i kolektivnu povijest.
Ključić se bavi pitanjima identiteta, kolektivne i osobne odgovornosti, te što znači biti “domoljub” u okolnostima rata. Roman također sadrži duboku kritiku političkih elita koje su manipulirale sudbinama ljudi, čineći ih žrtvama svojih ambicija i pogrešnih odluka.
O autoru
KLJUIĆ, Stjepan, političar i novinar (Sarajevo, 19. XII. 1939). U rodnom gradu završio gimnaziju 1959, na Filozofskom fakultetu studirao jugoslavenske književnosti i filozofiju. Od 1965. radio uglavnom kao športski novinar u listu Oslobođenje te, nakon prijepora zbog porabe hrvatskoga jezika, od 1971. u sarajevskom dopisništvu Vjesnika. Autor je dviju knjižica o športašima (Ferhatović – majstor driblinga. Sarajevo 1964; Želja za pobjedom – Dragutin Šurbek. Sarajevo 1973; i engl. izd.) i fotomonografije o BiH Ono najbolje. Bosna & Hercegovina (Sarajevo 2004, i engl. izd.; suautori G. Milić i A. Bosnić), a radijska drama Junaci iz Los Angelesa izvedena mu je 1984. na sarajevskoj postaji. God. 1990. napušta novinarstvo i suosniva HDZ BiH, u kojoj je politički tajnik i v. d. predsjednika (potvrđen 1991, kad je prihvaćen i njegov program Suverena BiH i ravnopravni Hrvati u njoj). Nakon prvih demokratskih izbora postao je članom Predsjedništva SRBiH. Promjenjive političke okolnosti utjecale su kako na smjernice njegova djelovanja, tako i na stajališta koja je javno iznosio 1990–92. Zastupao je nedjeljivost BiH i konstitutivnost triju njezinih naroda, pa – nakon zaoštravanja sukoba u RH, srpskoga prijedloga kantonizacije BiH i napadaja na Ravno – podjelu Bosne, ali ni u tom nije ustrajao, nego je, braneći pravo Hrvata u BiH na teritorijalnu samoorganizaciju, promicao formiranje središnje vlade bez srpskih predstavnika i ponovo zagovarao cjelovitost BiH. U HDZ BiH bio je za njezinu neovisnost, onda za upućenost na zagrebačku središnjicu, a zbog nesuglasica je na poč. 1992. dao ostavku (poslije prihvaćeno u Središnjem odboru). Iz Predsjedništva BiH pak istupio je u listopadu na zahtjev vodstva HDZ BiH. Vrativši se 1993. u Predsjedništvo, u njem je bez većega utjecaja djelovao do 1996, kritizirajući monopol Stranke demokratske akcije, islamizaciju Armije BiH, samovolju A. Izetbegovića i pristanak – kako je držao – na podjelu zemlje. God. 1994. osnovao je Republikansku stranku BiH (s programom multinacionalne, sekularne i decentralizirane države na paritetnoj osnovi), koje je do 2002. bio predsjednikom i 1996–2000. zastupnikom u Parlamentu Federacije BiH, a s kojom se razišao kad je imenovan savjetnikom za vanjsku politiku pri uredu hrvatskoga člana Predsjedništva Republike BiH (2002–06). Surađivao u zbornicima Genocid u Bosni i Hercegovini 1991–1995 (Sarajevo—Göttingen—Kuala Lumpur 1997), Bosnian Paradigm (Sarajevo 1998), Europa i nacionalizam (Zagreb 2000) i Dnevnici Radija »Slobodna Evropa« 1994.–2000. (Međugorje 2001) te u izdanju The Siege of Sarajevo 1992–1996 (Sarajevo 2000). Bio 1992–93. suosnivač i predsjednik Komisije za prikupljanje dokaza o ratnim zločinima počinjenima na području BiH i 1992. urednik njezina Bulletina, 1987–91. predsjednik Stolnoteniskoga saveza, 1992–97. Olimpijskoga komiteta i 2002–05. Atletskoga saveza BiH. Dobitnik nagrade Udruženja novinara BiH 1984.
